Najlepše misli za mamo - mojpogled.com

Do sad nisam nikad objavljivala na redditu, eventualno neki komentar tu i tamo. Dakle, prvi post na hrredditu!
Upisala sam jako dobar fakultet, STEM područje (informatika). Početkom akadamske godine me pucala motivacija, kao završit ću i imati puno novaca. Najviše sam se veselila programiranju koje me sad zapravo najviše muči. Davnih dana (u osnovnoj) smo radili u qbasicu i sjećam se da sam to jako voljela, do te mjere da sam i sama tesitriala što sve mogu raditi u njemu i koje programe mogu osmisliti.
Znam da qbasic nije ni sličan c++ ali nekako sam očekivala da ću shvatiti jednako brzo kao što sam shvatila qbasic (bila sam među boljima u razredu).
Pri upisu u srednju sam se dvoumila između tehničara za računalstvo (ptš) i ekonomske (mama završila). Ekonomska je bila moja finalna odluka jer ako ništa, mama zna i može pomoć. Na kraju sam se grdno prevarila i zapravo sam ja bila ta koja je mamu učila (čitaj: bila sam odlična učenica). Računovodstvo mi je super išlo kao i svi ostali ekonomski predmeti.
Informatiku smo imali dvije godine. Profesor je nudio grupu za programiranje (python) ali ja sam bila jedina zainteresirana pa je to palo u vodu. Ukratko, imala sam 5 iz informatike kao i iz većine predmeta (matematika i statistika su bile problem). Navikla sam sve raditi u zadnji čas ali kvalitetno. Sve što sam naučila ostalo je u mojoj glavi i s vremenom sam zavoljela ekonomiju. Onda sam nekako navikla da već imam predznanje i da znam otprilike što učim.
Došlo je vrijeme za upis na faks. Tok misli teče ovako; želim psihologiju, ako ne upadnem želim imati diplomu koja donosi dobru zaradu da mogu lijepo živjeti. Dakle pisala sam 3 A razine i dobila 4 hj, 5 eng i 2 mat. Na psihologiju nisam upala. Ekonomiju nisam htjela jer kao učila sam to 4 godine pa zašto bih još 5 (glupača). I sad, od čega ću imati novaca i dobro živjeti - informatika.
Kako sam zavoljela ekonomiju valjda budem i informatiku, a nije mi bio problem sjest i učit (jer morala sam dobro zagrijat stolicu u srednjoj kao kampanjac). I kao što rekoh, krenuo faks, ja optimistična, pratim predavanja slušam sve pozorno... i odjednom kreću problemi. Gubitak koncentracije, motivacije, depresija u smislu da sam konstantno umorna i samo bih spavala. Ne mogu ustat iz kreveta. Raspadaju se prijateljstva. Bojim se da ću propast. Sram me reći bilo kome da sam usred akademske godine shvatila da želim studirati na faksu koji je često popljuvan. “Ima puno ekonomista na burzi”, to mi je bilo u glavi kad sam upisivala fakultet.
Sad kada bih rekla nekome da zapravo uživam dok radim bilo što vezano uz ekonomiju vjerojatno bi mi se smijao u lice. Ali nekako znam da bih tamo bila među boljim studentima jer razumijem i volim gradivo. Sad sam zarobljena u krevetu s konstantnim osjećajem da sam propalitet i razočaranje jer tko bi htio umjesto informatičara biti ekonomist?
Ukratko: sredinom akademske godine sam shvatila da me uopće ne zanima ono što studiram, nemam volje za učenje i izlazak na kolokvije te iščekujem sljedeću godinu. S boljeg faksa želim preć na “lošiji” i sram me to reć jer znam da će me ljudi osuđivati. Također, vjerojatno gubim mirovinu pokojnog oca ako se prebacim, a to je značajni financial aid jer majka radi slabo plaćen administrativni posao. Osjećam se kao da sam sve sjebala i ujebala i ne želim mami bit dodatni teret uz posao. Od vas tražim neku svjetliju i bolju perspektivu jer ju sama ne vidim. Bilo koji savjet je dobrodošao :)

^{Ovo sam vam ostao dužan.}
​
"Nekidan sam mu posudio auto. Njegov je bio kod... Drugog majstora", govori mi Mario sa "j".
"Kako to da ga tebi nije dovezao?" upitam.
"Reko je da je Paronja bolji za šajbe."
Paronja je lokalni priučeni autolimar. Nešto kao i Marijo.
"Dobro, i?" pitam ga.
Ne gleda me. Struže hrđu s nečije karambolirane Toyote.
"Vratio mi ga kasno u noći. A sutradan sam u prtljažniku našo lopatu. I busen zemlje. Al' nema problema. Nema nikakvih problema. Riješili smo to."
Pomislim da mi se smiješi dobar zaplet pa izvadim notes i počnem bilježiti.
Radiona mu je skučena garaža od sivih betonskih blokova, smještena u prednjem dijelu blatnjavog seoskog dvorišta. Iza, prema šumi, iz mora automobilskih olupina proviruje kuća bez fasade. Od oljuštenog okvira ulaznih vrata do mrtvog stabla šljive razapet je konopac na kojem se suši rublje; uglavnom plahte. Na većini se vide mrlje koje pranje nije moglo izvući.
Vrata kuće se otvore i na pragu se pojavi dječačić na štakama.
"Tata, mami je opet loše!" vikne sitnim glasom.
"Nije joj ni bilo dobro", promrmlja Marijo, više za sebe.
Dječak se ljulja na štakama, čekajući reakciju. Marijo se ustane i raširi ruke, prljave od hrđe i rabljenog motornog ulja.
"Šta me gledaš? Vidiš da imam posla!" grubo vikne dječaku, "A još me i Kruno tu jebe", doda si u bradu.
Pogleda me, popravi rukom masnu šiltericu i namigne.
"Kako joj je?" upitam kad se vrata zatvore za malim.
Marijo prestane strugati i uspravi se.
"A šta misliš?" kaže, ubadajući me pogledom.
Luciju je oženio kad je imao dvadeset i osam. Ona je tad imala sedamnaest.
"Da mi duže potraje", govorio je svima.
Na dan vjenčanja bila je već u poodmakloj trudnoći. Kum ju je odvezao u bolnicu između svadbene torte i čobanca; Marijo je bio prepijan da vozi. Prepijan da sjedi za stolom.
Lucija je gotovo iskrvarila na zadnjem sjedištu Škode.
Sutradan, kad je u bolnici doznao za spontani pobačaj, otišao je u birtiju i nastavio piti. Kažu da je par puta ponovio: "Dobro da je nije vozio onaj Švabo s Mercedesom. Nemam ja para za kožne siceve."
U iduće četiri godine imala je dva pobačaja. Sve do Malog, koji se rodio kao zdrava i lijepa beba. Izgledalo je kao da im je život konačno krenuo nabolje. Onda je dječaku, u njegovoj četvrtoj godini, traktorska prikolica prešla preko kukova. Marijo se kleo da je bio povukao ručnu kočnicu. Nitko mu, zapravo, nije vjerovao, ali sudac mu se smilovao. Lucija se ubrzo nakon toga razboljela.
"Toliko loše?" upitam.
Marijo ustane i ostavi špahtlu na krovu Toyote. Zagleda se u trošni prozor na desnoj strani kuće. Iza prljavog stakla promatra nas ćelava prikaza ispijena lica. Oči su joj toliko tamne da na trenutak pomislim da će nas bezdan u njima obojicu progutati.
"Ma, bit će joj bolje", kažem.
"Hoće", kaže, "u tome i jest problem. Prognoziraju joj još četiri godine. Nemaš pojma kak smrdi... Ta bolest. Džaba što je držim u toj... Sobi. Sve smrdi u kući. Nije za izdržat."
Njegova iskrenost me zaljulja na nogama. Kad pogledam natrag prema prozoru, žene više nema tamo.
"Znaš zašto mu je trebala štihača?" kaže mi, mijenjajući temu.
"Štihača?" kažem dok okrećem novi list notesa.
"Šta će ti to?" upita, podozrivo me gledajući.
Bez riječi pospremim notes u džep. Marijo odmahne glavom, čučne i nastavi strugati.
"Da, jebo ga ti. Štihača. Čuo si za onu curu što je nestala?" kaže, sve srditije stružući hrđu.
Rukom posegnem za notesom, ali odlučim da je bolje pamtiti.
"Na štihači je bilo krvi. I kose. Duge ženske kose. Ej, a s mojim autom je...“ zagrize donju usnu pa nastavi: “Al to je ostalo među nama. I sad mi je dužan. Uslugu.“
Prestane strugati i zagleda se u onaj isti prozor na kući.
Pokušavam ga ne osuđivati.
"Gledaj, pod stresom si. Mislim, žena... Nije lako, ali misli na maloga."
Prijeteći me pogleda.
"Ideš li joj ti promijeniti pelene gore?" zareži, pokazujući špahtlom prema prozoru.
Pitanje je valjda retoričko. Šutim.
"IDEŠ LI?" zaurla i zavitla špahtlu preko dvorišta prema guskama. Jedna od njih odskoči pogođena, šireći krila uz krik, a zatim cijelo jato sikćući pojuri dvorištem.
Obojica šutimo neko vrijeme.
Guske se više ne čuju.
"Ne ideš," Marijo nastavi mirno, "normalno da ne ideš. Nitko ne ide. Samo ja."
Odlučim promijeniti temu.
"Zapravo, samo sam te došao pitati je li… Je li moj Clio možda gotov?"
U trenu, lice mu potamni i zgužva se u grimasu bijesa.
Uhvati me za ovratnik i unese mi se u lice. Dah mu zaudara na rakiju i raspadanje.
"Bolje da idem, vidim da si u gužvi" promucam, pokušavajući skinuti njegove žilave ruke sa sebe.
"Kurac ti moj ideš! Nikud ti ne ideš, pička ti materina! Koji si kurac piskarao u tu bilježnicu?"
Škrguće zubima dok mu se vratne tetive napinju.
"Hej, Marijo, daj se skul..." procijedim plašljivo.
Udari me nadlanicom preko usta. Padnem u prašinu. Marijo otpljune ustranu i nagne se nad mene. Iščupa mi notes iz prednjeg džepa košulje. U ustima osjetim okus bakra.
"Pišeš ti to, pička ti materina pederska, ha?" govori, listajući notes.
"To su samo ideje, natuknice za priče", kažem kroz kašalj.
"Tišina!" prekine me, pokazujući kažiprstom u nebo. Lice mu je smrtno ozbiljno.
"MALI! MALI! DOLAZI 'VAMO!" prodere se.
Ubrzo se vrata kuće otvore, kroz njih izađe dječačić i doskakuće na štakama do nas, poput psa s tri noge.
"Bacaj ovo u peć", kaže Marijo pružajući mu notes.
"Marijo", drhtavo zaustim s tla.
On mi prignječi lice tenisicom.
"Sad je pola pet", promrmlja sa zamišljenim izrazom lica, a onda se obrati malome: "Trči s tim u peć, a onda na igralište! Ne SAM, nego kako sam ti rek'o: S KOLEGAMA!"
Mali poslušno zaklima glavom i odšepa prema kući.
Marijo makne tenisicu s mog lica.
"Ustaj, bog te", kaže zamalo sažaljivim glasom.
Osovim se na drhtave noge i počnem otirati prašinu s rukava, iako obilno krvarim iz nosa.
"Pa, Marijo, idem ja onda", kažem kao da se ništa nije dogodilo.
"Nikud ti ne ideš", odvrati mirno, "sad si mi i ti dužan."
"Misliš, za auto?" procijedim neuvjerljivo, hvatajući se za novčanik.
Ništa nije preskupo, samo da se što prije maknem odavde.
"Nemoj mi se tu praviti lud, očalinko. Ideš sad sa mnom na par pivi. I onda si slobodan."
"Par piva?" ponovim kao hipnotiziran.
"Koliko ih popijemo do pola deset", kaže ispod glasa.
Odgurne me prema truloj Toyoti i otvori suvozačka vrata. Uperi prstom u unutrašnjost automobila. Uđem bez pogovora. Marijo zalupi vrata za mnom, obiđe auto i sjedne na vozačko mjesto.
"Treba mi svjedok," govori dok prebire po klupku žica koje strše ispod volana, "al' da nije onaj pijani Špina. Il' ona lažljiva mala drolja od konobarice."
Gledam ga razrogačenih očiju. Žice u njegovim rukama zaiskre, a motor Toyote oživi. Poveze nas iz dvorišta.
"Treba mi netko pristojan, razumiješ. Stat ću ti usput kraj potoka, da mi se umiješ malo. Izgledaš ko da te neko pretuko" govori, vrteći glavom i volanom.
"Marijo nije problem, razumijem, sve pet, ali ne moram baš ići s tobom" kažem, nadajući se izbavljenju.
Kratko otpuhne kroz nosnice i uperi kažiprstom u zrak, ušutkavajući me.
"Dok ne bude gotovo. A onda si slobodan. A i šta ti je par pivi?" kaže i neprirodno se naceri.

Kratki esej o baštinjenju jugoslavenske nepravde u 2020. godini
Roden sam 1993. kad se raspala Jugoslavija. Cijelu sam mladost slušao priče o kapitalizmu i europskim vrijednostima, o modernom društvu i zapadnoj kulturi. Sve su to nazalost bile price za djecu.
Poceo sam raditi i odselio sam se od doma, placa nije bila nesto, a stanarina mi je iznosila 450eur. Zivjeli smo cura i ja dosta pristojno, ali nista nismo stedili. Klasicna prica, sto zaradis to potrosis. Svakome tko zna malo matematike je jasno da ta prica dugorocno ne vodi nigdje.
Dosta me tištila činjenica da nemam riješeno stambeno pitanje i malo sam se aktivirao oko obiteljske situacije. Naime, moja je mama vlasnica stana u kojem zive povlasteni stanari. Malo sam se zadubio u tematiku i otkrio šokantnu stvar: povlasteni stanari za stan od 100 kvadrata placaju mojoj mami 300 kn mjesecno. Ta vijest me totalno razljutila, znaci ja placam 3000kn stan od 60 kvadrata, a ovi placaju 300kn. Mislio sam si da je sigurno doslo do neke greske, da je moja mama nesto fulala, da cu ja to brzo rijesiti jer je stvar toliko blatantno nepostena da cu brzo to ispraviti. Nisam mogao biti vise u krivu.
Skuzio sam da je 2018. Donesen zakon kojim se svake godine stanarina povecava za 120%, znaci sa cca 300 na 600 pa na 900 pa na 1200 itd. Zovem ja povlastene stanare da im to kazem, odgovara mi odrastao covjek da on to nece platiti jer to nije posteno. Ja objasnjavam vrlo uljudno da ne zelim raspravljati o postenju vec da je zakom donesen i da ga se mora postivati. Kao neki kreten, oprostim covjeku akumulirani dug pod uvjetom da pocne redovito placati. Mislio sam si, dogovorit cu se s njim, ipak je u familiji kod njih cetvero radno sposobnih ljudi pa mogu skupiti tu lovu bez problema. Postizemo dogovor, na mozda najneugodnijoj kavi mog zivota, 2 mjeseca uplate stizu normalno i onda prestaju stizati.
Zovem, ne dobivam odgovore, pisem na facebook, ignoriraju me. Saljem odvjetnicko pismo preporucenom postom, nitko ga ne podize. Razmisljam mogu li napraviti ovrhu, ali covjek radi u inozemstvu i prima novac na strani racun. Nakon nekog vremena stize odgovor, da sam lagao, da osporava moj izracun, da sam prevarant. Trenutno neplaceno 3 mjeseca rente, razmisljam koje su mi sudske opcije.
E sad ovo je krema price, jer nemogucnost dogovora izmedu dvije osobe suprotstavljenih osoba je cak i ocekivana stvar. Citam zakon, u zakonu stoji da imam pravo iseliti stanare ako ne placaju rentu (dosta logicno zar ne?). Razgovarao sam s odvjetnicom koja mi je rekla da takve parnice traju najmanje godinu dana, a u prosjeku 3-4 godine, te da nije sigurno da cu dobiti tuzbu jer nije isto kad tuzis povlastenog najmoprimca i obicnog, stvar je naime politicke prirode. Dakle efikasnog i brzog pravnog rjesenja nema.
Kao šlag na tortu, ustavni sud je ukinuo zakon iz 2018. kojim se povecava renta, i vratio stvari na staro, dakle nakon cijelog truda da iskomuniciram s nevoljnim podstanarom povecanje rente, ustavni sud odlucuje da je to preveliki teret za jadne povlastene stanare. Preveliki teret je placati stanarinu 900kuna za 100 kvadrata? Znaci ustavni sud se posrao na zakon, koji je predvidao 5 godina da ukine institut povlastenog stanarstva u privatnom vlasnistvu. Pa i tih 5 godina je bilo previse, a sad je stanje neizvjesno. Generalna farsa.
Svaki dan se pomalo stresiram na ovu temu, jer generalno ne podnosim nepravdu, a jos manje kad je uperena na moju obitelj. Ne samo to, nego unaprijed znam da sudskom tuzbom necu postici nista, jer due process kod nas znaci unutar istog desetljeca i to mozda.
Politicko rjesenje nije ni na pomolu, kako bi jednostavno bilo dodijeliti tim nesretnim ljudima stanove pa rijesiti i njihov i nas problem jednim potezom. Ovako se problem svaljuje na sitne ljude, koji zbog svoje egzistencije ulaze u konflikte, a za sve je kriva neefikasna, nepostena, bijedna i otuzna drzava zvana Republika Hrvatska. Pitanje je vremena kad ce netko nekoga ubiti da bi zastitio svoju egzistenciju.
Zakljucak price je zapravo izrazito demotivirajuc, najlakse bi mi bilo da iselim iz Hrvatske, svojim znanjem zaradim dovoljno da ne moram brinuti o tome sto mi stanarina pojede pola place i napustim sve lijepo sto sam tu izgradio (primarno mislim na ljudske odnose). Duga je ruka Jugoslavije, seže iz neke mutne komunističke prošlosti putujući kroz vrijeme da ubije volju i vjeru u bolje sutra mladim motiviranim ljudima danasnjice.
Sto reddit misli o ovoj temi? Sto biste vi napravili u ovoj situaciju?
Unaprijed isprike za tipfelere sve je pisano na mobitelu
EDIT: Hvala na wholesome awardu, mozda me drzava sjebala, ali me Redditori vole <3
EDIT 2: Dobio sam i helpful award, hvala puno! Malo je ironicno jer je moja situacija zapravo helpless :D

Čudna mi je ova konzistencija kuhanog kestenja. Lijepi mi se pomalo za ruke, ali ne u onolikoj mjeri kao mljeveno meso, kada radim mesne okruglice.
Pogled mi privlači svjetlo ekrana mobitela. Buraz, što sad…
- E, G., znaš da je umro ujak Rajko?
Ujak, ujak, a, misli na strica…
- Onaj Đurđin,? Ne, kako bih znala, tko je javio mami?
- Našao ga komšija u amfortu, na podu, srce izgleda… Javila nam je Dragana iz Broda, a njoj je netko iz Londona javio.
Hvata me smijeh od situacije, obitelji koja živi u istom gradu, vijest o smrti dolazi preko pola Europe…
- Iskreno, otkako Đurđe nema, nemam neke posebne emocije prema njima, ona je bila ljepilo koje nas je držalo…
- E, a Z. i G. , jesu oni stariji od tebe? Ja njih nikad nisam vidio. Znam samo da nas nisu ni u svatove zvali kad se jedan od njih ženio. Jedina familija s tatine strane u Osijeku.
- Jesu, ne puno, i ja sam ih viđala još dok je stari ujak bio živ, poslije ih nikad nije bilo doma kad smo dolazili. Iskreno, s obzirom da je njih bolio kurac za nas, generalno nemam nešto za reći. Nadam se samo da mama ne misli na sahranu u ovoj situaciji.
- Neće, rekla je da neće ići.
Čudne su te obiteljske veze, nikada nama nisu oprostili što se baka udala za djeda i njezinu smrt. Kažu mi da imam njezino lice i karakter, ne znam. Nikad je nisam upoznala, umrla je prije nego sam ja i u planu bila. S te je strane obitelji uvijek bilo nekih tajni, nikad nisam mogla dobiti ni neke informacije za obiteljsko stablo.
Napravila sam 29 kuglica od kestena. Ako to ikomu išta znači. Ako išta ikomu išta znači.

bok ekipa
znaci punim sad 18 i sad cu 4. razred gimnazije
ukratko, zivot doma mi je nepodnosljiv.
mama mi je doslovno final boss karen i helicopter parent u jednom. na mobitelu imam instaliranu "screentime" aplikaciju kojom mi gleda lokaciju i koliko vremena provodim na mobitelu, blokira mi internet stranice "koje nisu za djecu" (ne mogu gledat pornjavu i stara mi vidi search history kojeg ne mogu obrisat), opcijom "pauziraj mobitel" moze mi preko svog mobitela pauzirat moj i ja ne mogu uci ni u jednu aplikaciju niti koristiti mobitel tada sto ona bezrazlozno overusea kad god joj se sprdne jer misli da sam previse na mobu.
da se razumijemo, ovo nije neki cringe ass teen rant u kojem se bunim jer mi sTarA nEDa dA bUdEm nA MobiTeLu ili tako nesto. ovo je zaista izmaklo kontroli.
ta aplikacija je najmanji problem jer me bas zaboli to kaj ona vidi di sam ja jer to zna i bez aplikacije, a ovo s pauziranjem moba bas zna bit pain in the ass al dobro naviknes se. ono na sto se ne mogu naviknuti je da ulazi u moju privatnost. naime, opravdajuci se cinjenicom da sam "pod njenim krovom" i da sam "balavac koji ne zna kaj je zivot" ulazi mi u sve drustvene mreze i cita poruke (osim reddita lmao). znaci, sifru na mobitelu ne smijem imati i kada odem na wc, po noci dok spavam ulazi mi u mobitel, cita poruke, gleda slike itd itd. sigurno vam mnoge solucije padaju na pamet, pa daj brisi poruke, napravi drugi acc s kojim ces pricat, a ovaj drugi ostavi staroj, nabavi drugi mobitel... sve sam probao, cijelu srednju skolu me jebe i strepim od cinjenice da u bilo kojem trenutku mi netko moze poslati neku poruku koju moja stara moze viditi. neke stvari ne zelis da ti stara vidi. grupe na whatsappu - pa ne mozes kontrolirat kad ce nekom bit zgodno poslat u razrednu grupu video di klinci eksplicitno jebu magarca i onda mi to stara vidi i brije da se druzim s bolesnim i nastranim ljudima, da sam ja bolestan i nastran. bilo je instanci gdje je zvala roditelje mojih frendova zbog takvih gluposti i gdje me ekipa doslovno odjebala zbog moje stare. svadamo se svakodnevno, ja bih tu mogao pisati stranice i stranice situacija u koje sam upadao i neugodnosti koje sam prozivio zbog nje. vodim normalan tinejdzerski zivot, izlazim u klubove, ekstrovertiran sam i volim drustvo i zajebanciju. nakon svakog izlaska stara me testira na thc, nikotin (da, nikotin.), i alkohol. to je krenula sad od nove godine kad sam se napio, ali ne u smislu alkoholna koma napio, nego sam dosao doma smrdljiv i malo veseliji, ali u skroz funkcionalnom stanju. nikad doma nisam dosao pijan ili napljugan, ovo je bilo prvi put da sam dosao "pijaniji". ekipi i ljudima s kojima se druzim ne govorim za svoju staru i odnos kakav imam s njom, oni znaju da je ona stroga pun kurac i to je razlog zasto uvijek prvi moram doma ili ne mogu van, ali samo nekolicini ljudi sam rekao koliko je njena intruzivnost ekstremna. imao sam curu prosle godine, no mozete si mislit kak je to funkcioniralo s uplitanjem moje stare. dogodila se situacija da smo ja i cura slali nudeove dok sam bio u svojoj sobi u krevetu. bilo je 2 3 ujutro i mislio sam da svi spavaju. moja mama mi se prisuljala i graknula na mene da sto to radim jesam li ja normalan slikavati se tako. nemam pojma kako me vidjela i kako je znala. zvala je roditelje od moje cure i rekla da se slikavamo i da to nije normalno i morali smo prekinuti. to je bilo proslo ljeto, dakle 17 godina. mama mi nije konzervativna, veliki je ateist i jako je lukava, dovitljiva i mudra. imam osjecaj da sam tolko rijeci napisao, a nisam vam ni priblizno docarao u kakvoj se ocajnoj situaciji nalazim.
imam mladeg brata koji je 6. razred osnovne i on je mojoj mami najbolje dijete na svijetu.
gdje je tu otac, pitate se? da, imam tatu i ne roditelji mi nisu rastavljeni. on je toliko pasivan da je to fascinantno. kad mu se pozalim i popricam s njim jedino sto mi kaze je da cekam svoje vrijeme i da ce ovo proci. pa jebemu mater ja vise ne mogu. ne mogu ovaj 4. razred provesti doma, a faks nema sanse da budem doma.
meni je kristalno jasno da je kod staraca jebeno i da velika vecina ljudi zivi sa starcima jer ti uvijek neko kuha, pere, cisti, pegla itd., ali razumite me ja, svjestan cinjenjice sto gubim izadem li iz obiteljskog doma, jedva cekam dan kad cu zivjeti sam.
sto da sad radim? sad je ljeto i zaposlio sam se preko ucenickog u skladistu zaradit cu nekih 4.500 kn i to cu stedit. mogu li se ja kao punoljetna osoba zaposliti negdje i zavrsiti 4. razred srednje skole. koliko je to realno, uzevsi u obzir i mature i sve? nisam pametan i zaista ne znam sto da radim, ali sam potpuno spreman zivjeti samostalno i prezivljavati jer imam osjecaj kao da gore od ovog ne moze. recite mi ako sam u krivu molim vas, ukoliko me moje zivotno neiskustvo dovodi do glupih zakljucaka i krivih razmisljanja. razgovor s mojima vise nije moguc. ja moram djelovati i ocajan sam. moram li ja stvarno cekati jos godinu dve tri i durati to do kraja? ako vas nesto zanima ili sam zaboravio napisat slobodno pitajte bilo sto.

Na kanalu se u nekoliko navrata razgovaralo o NSND-u u Zagrebu, ali se to uvijek nekako raspline. Dakle, dugo se nismo našli i bilo bi dobro da to ispravimo. Koliko vas (koji inače niste u Zagrebu) misli da bi mogli doći na koji dan pred Božić? I da li nas situacija sa strujom u MaMi na neki način spriječava. Trebamo znati odgovore na vrijeme jer bismo morali rezervirati neke termine.